Iza kulisa rekonstrukcije
Vizuelni i narativni temelj rekonstrukcije zasnovan je na dugogodišnjem istraživačkom radu prof. dr Maje Đurić, redovne profesorice na Fakultetu za umjetnost i dizajn Univerziteta Donja Gorica. Njena arhiva - koja obuhvata fotografije, etnografske zapise, terenska istraživanja, intervjue s porodicama i vizuelnu dokumentaciju crnogorske svakodnevice - poslužila je kao polazište za svaki detalj koji vidite u kući.
Planovi prostora, raspored namještaja, tip predmeta, materijali od kojih su napravljeni, zvuci koji su ispunjavali te prostore, sve je to zasnovano na dokumentarnoj arhivskoj građi, a ne na slobodnoj interpretaciji. Tamo gdje dokumentacija nije bila precizna, tim se oslanjao na komparativne izvore i stručne procjene.
Zašto je istorijska vjerodostojnost važna? Lako je napraviti prostor koji izgleda staro. Teže je napraviti prostor koji je istorijski vjerodostojan i pouzdan. Razlika nije estetska već suštinska. Ako rekonstrukcija nije utemeljena u stvarnim izvorima, ona nas ne uči ničemu već samo reprodukuje stereotipe. Svaka odluka u ovom projektu - od oblika prozora do vrste posude na polici - je krenula od pitanja: Je li ovo istorijski vjerodostojno?
Ovaj imperativ je zahtijevao konstantan dijalog između vizuelnih i digitalnih dizajnera s jedne strane, i stručnjaka za kulturnu baštinu i istoriju svakodnevnog života sa druge.
Posebna pažnja u projektu posvećena je vizuelnim izvorima koji prikazuju unutrašnjost doma. Takvih fotografija u Crnoj Gori sačuvano je veoma malo (možda tek desetak najvažnijih primjera) upravo zato što su uslovi snimanja bili izuzetno teški. U vrijeme kada nije bilo savremene vještačke rasvjete, kada se nije raspolagalo blicevima kakve danas podrazumijevamo, a tradicionalne crnogorske kuće imale male prozore i tamne unutrašnjosti, enterijer je bio mnogo teže fotografisati nego spoljašnji prostor. Zbog toga su fotografije ognjišta, postelje, kuhinjskih predmeta, kolijevke ili porodičnog okupljanja danas izuzetno rijetki i dragocjeni dokumenti.
U istoriji fotografije Crne Gore prikazi unutrašnjosti doma mnogo su rjeđi od portreta, pejzaža i javnih prizora, pa zato rijetki enterijeri (od etnografskih snimaka Marijane Gušić do kasnijih fotografija Milana Pavića) imaju izuzetnu dokumentarnu vrijednost.
Za potrebe projekta realizovana su i dodatna snimanja i foto-dokumentacija u Etnografskom muzeju Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju, gdje su proučavani i fotografisani predmeti, pokućstvo, tekstil, instrumenti i detalji tradicionalnog enterijera.
Taj materijal nije korišćen kao zamjena za istorijske fotografije, nego kao stručna referentna osnova za preciznije razumijevanje oblika, funkcije i rasporeda predmeta u prostoru. U istom cilju korišćena je i druga arhivska i dokumentaciona građa, uključujući razglednice, grafike, putopisne opise, privatne zbirke i etnografsku literaturu.
Vizuelnu osnovu sajta čine fotografije i ilustracije koje ne prikazuju samo unutrašnjost kuće, već i njen produžetak u dvorište, prag, put, izvor i pejzaž. Time postaje jasno da dom nije bio zatvorena cjelina, nego prostor povezan sa svakodnevnim radom, donošenjem vode, njegom djece, porodičnim okupljanjem i odnosom prema prirodnom okruženju. Kuća se zato ovdje ne tumači samo kao arhitektonski okvir, nego kao sredina života.
U tom svijetu predmeti nijesu bili dodatak, nego nužnost. Ognjište nije bilo simbolično središte doma, nego njegov stvarni centar. Verige, kotao, posuda za vodu, sanduk, polica s posuđem, ikona, gusle, postelja i kolijevka činili su osnovni poredak svakodnevice. U prostoru bez savremene podjele na funkcionalne sobe, isti enterijer bio je i kuhinja i dnevna soba i mjesto rada i mjesto porodične bliskosti.
Zato ovaj projekat ne govori samo o tome kako je kuća izgledala, nego i o tome kako se u njoj živjelo. Prije električne rasvjete, tekuće vode, frižidera, kupatila i kućnih aparata, domaćinstvo je zavisilo od ruku, vatre, predmeta koji traju i sporog ritma svakodnevnog rada. Fotografije, razglednice i grafike predstavljene na sajtu i na izložbi pomažu da se taj svijet sagleda iznutra: kao prostor oskudice, ali i reda; skromnosti, ali i dostojanstva; težine života, ali i njegove trajne unutrašnje topline.
oko 1906–1907 · Prizor iz crnogorskog doma sa guslarom i figurama u narodnoj nošnji; razglednica.
Na domaćem ognjištu. Prizor unutrašnjosti tradicionalne crnogorske kuće okupljene oko ognjišta, sa guslarom, nošnjom, ikonama i pokućstvom kao znakovima porodičnog života i kulturnog identiteta.
oko 1930 · Fotografija
Napomena: Isti motiv cirkuliše i kao razglednica izdavača turističkog društva „Putnik“, ali s potpisom „Foto: K. Koranek“ (Perutz ploča). Gušići i Koranek radili su na istim terenima, pa se pojedini motivi pojavljuju u različitim autorskim izdanjima.
1930-te · Fotografija
Na ovoj fotografiji sačuvan je rijedak prizor žene uz ognjište, kotao i posude za pripremu hrane i kafe. Gušićka snima iz niskog ugla da bismo ognjištu gledali u oči - verige s kotlom lebde nad plamenom, a oko njih su raspoređeni predmeti koji nose čitavu ekonomiju dana – džezve, bakreni ibrik, tacna s ćikaricama za kafu. Gušićkina kamera je tiha i bliska: sjeda u polutamu, poštuje ritam ruku koje rade. U niskom interijeru kolibe, srcu kuće durmitorskog katuna, žena kleči uz žar i ručnim mlincem melje kafu. Iznad ognja, na kovanom lancu, vri kotao; oko plamena poredani su džezve i ibrik, na siniji su spremni fildžani, a uz zid se nazire drveno burilo za vodu. Kadar je snimljen iz visine sjedenja, iznutra, tako da ognjište i ruke koje rade ispričaju tiho svakodnevlje: pripremu kafe, obrok na rešetki, toplinu koja okuplja. Svjetlo je skromno i difuzno, žar modelira metal, para iz kotla jedini je pokret, što fotografiji daje i dokumentarnu i intimnu vrijednost.
1876 · Razglednica
Italijanski ilustrator i ratni slikar Čeni Kvinto objavio je ovu grafiku u milanskom časopisu La Guerra d’Oriente 1876. godine, u vrijeme kada su balkanski ratni događaji bili predmet velikog interesovanja evropske štampe. Prizor okupljanja oko ognjišta ne prikazuje samo istorijski sastanak hercegovačkih komandanata, već i kuću kao prostor dogovora, zajedništva i političke odluke. Ognjište je ovdje istovremeno izvor svjetlosti, središte enterijera i simbol kolektivnog identiteta.
oko 1910 · kolorisana razglednica, privatna kolekcija Maje Đurić
Ova ručno bojena razglednica prikazuje vojvodu Vukana Borova Milića, njegovog sina Janka Milića, Jankovu majku, suprugu i njihovo dijete Vidosavu. Nastala u selu Bjelice kod Cetinja, svjedoči o tome kako je porodični portret služio i kao dokument porijekla, ugleda i tradicije, a ručno dodate boje pojačavale su svečanost i vizuelni utisak slike.
1876. · Fotografija
Ova grafika prikazuje porodicu u skromnom planinskom enterijeru, uz kolijevku, oružje i predmete svakodnevice. Iako je riječ o likovnoj interpretaciji, slika nosi važnu etnografsku vrijednost: pokazuje dom kao prostor porodičnog života, brige o djetetu i trajanja tradicionalnih običaja. U Valerijevom prikazu crnogorska kuća nije samo ambijent, već i nosilac identiteta, siromaštva i dostojanstva.
Projekat počiva na trima stubovima koji rijetko stoje zajedno - a to su kulturna baština, naučno istraživanje i digitalna tehnologija. Nivo istraživanja osigurava da prostor govori istinu o istoriji. Kulturna baština osigurava da ta istina ima emocionalnu i estetsku rezonancu. Digitalna tehnologija osigurava da ideja dođe do što većeg broja ljudi. Takođe, imerzivna VR tehnologija ne služi za ukras već je precizan pedagoški alat. Istraživanja u obrazovnoj psihologiji pokazuju da iskustveno učenje ostavlja dublje tragove i razvija kritičke kompetencije koje apstraktno učenje ne može. Kada đak stoji usred prostorije i vidi da u njoj nema česme, da nema sijalice, da nema ekrana - to je iskustvo, a iskustvo se pamti. VR u ovom projektu nije cilj - cilj je razumijevanje. VR je medij koji taj cilj čini dostupnijim i uvjerljivijim i transformiše posjetioce od pasivnih potrošača u aktivne istraživače.